Abstract | Europska unija višejezična je zajednica u kojoj su službeni jezici država članica ujedno i službeni jezici Europske unije. Pitanja jezičnog planiranja i jezične politike oduvijek su bila imperativ i preduvjet funkcioniranja višejezičnih zajednica što vrijedi i za Europsku uniju. Budući da je priroda jezika dinamična – on nastaje, razvija se, mijenja i umire – stoga i priroda jezičnog planiranja i politike nosi isto obilježje. Jezično planiranje definira se kao mjere (uglavnom) državnih tijela za razvoj i širenje međuregionalnih jezika sporazumijevanja pri čemu naglasak može biti na opismenjavanju, moderniziranju jezičnog sustava prije svega povećanjem jezičnog blaga i regionalnog dosega nekog jezika. Jezična politika definira se kao političke mjere s ciljem uvođenja, provođenja i određivanja dosega odnosno statusa nekog jezika u višejezičnim državama, priznanje službenih i radnih jezika u međunarodnim organizacijama, kao i odredbe i ugovori za provođenje nastave stranih jezika (Bußmann 1990: 713). Budući da je jedno od temeljnih načela Europske unije politika višejezičnosti sažeta u krilatici „jedinstveni u različitosti“ glavni je cilj višejezičnosti uspostavljanje ravnoteže između integracije i jednakosti suvereniteta država članica neovisno o dosegu jezika.
Višejezičnost prema Trudgillu (2000:122) donosi probleme kako za vlade i dionike uključene u organizaciju rada institucija tako i za pojedince ili skupine pripadnika jezičnih manjina. Kako bi mogli funkcionirati kao punopravni pripadnici društvene zajednice u kojoj žive, govornici malih jezika prije svega moraju naučiti jezik većinske zajednice. Govornici malih jezika suočavaju se s jezičnim problemima u raznim životnim situacijama, u institucijama lokalne uprave, obrazovnim institucijama i slično. Trudgill (2000:123) navodi da je važno pametno razraditi visoko-razvijene jezične obrazovne politike kako se pripadnike jezičnih manjina ne bi obeshrabrilo u uporabi i učenju manjinskih jezika, što bi imalo ozbiljne posljedice za društvo. Prema Haugenu (1973:40) jezična raznolikost ne predstavlja problem sve dok ne služi u svrhu diskriminacije.
U radu će se definirati pojmovi planiranja jezika i jezičnih politika. Ricento (2006:7) navodi da teorije i modeli jezičnih politika imaju ulogu specifičnih alata za razumijevanje ekonomskih, političkih i društvenih procesa. U sljedećem poglavlju rada daje se pregled temeljnih teorija u istraživanju jezičnih politika i planiranja jezika u okviru kasnijih kontaktoloških studija u sociolingvistici prema Urelandu (2013:190). Prvobitno planiranje jezika povezujemo s Haugenovom studijom o standardizaciji jezika iz 1959. godine i Urielom Weinreichom koji je promatrajući komunikaciju bilingvalnih govornika zaključio da se tijekom komunikacije koriste hibridnim „međujezikom“ iz kojega miješanjem koriste oblike komunikacije kojima raspolažu. Iako se od tada opseg planiranja jezika proširio od prvobitnog planiranja korpusa na neka nova područja, nesklad između teoretskog i praktičnog pristupa ostao je isti. S obzirom na planiranje europskih manjinskih jezika Darquennes (2011:553) navodi tri područja interesa i to planiranje statusa jezika, planiranje učenja/usvajanja jezika i planiranje jezičnog korpusa.
Kako bi se utvrdile pravne osnove jezičnih politika i jezičnog planiranja za male jezike u radu se analiziraju i opisuju pravni izvori koji jamče zaštitu jezičnih prava manjina i provedbu jezičnih politika koje se odnose na manjinske jezike u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj. U tom kontekstu analizirat će se sljedeći dokumenti: Europska povelja za regionalne ili manjinske jezike Vijeća Europe, Povelja temeljnih prava Europske unije, Uredba Vijeća EEZ-a br. 1, Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 - pročišćeni tekst), Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02, 47/10, 80/10 i 93/11), Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (NN 51/00 i 56/00), Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (NN 51/00, 56/00), Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava za razdoblje od 2013. do 2016. godine Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske. S obzirom na aktualnu međunarodno-političku situaciju i intenzivan migracijski val koji sa sobom donosi nove “male jezike” u Europsku uniju u radu će se analizirati i mjerodavno zakonodavstvo Savezne Republike Njemačke koje se odnosi na status “malih jezika”
U radu se daje i prikaz „malih jezika“ u Europskoj uniji s lingvističkog, političkog, povijesnog i integracijskog stajališta. Sastavni dio rada je i kvantitativna i kvalitativna analiza rezultata istraživanja dobivenih na temelju upitnika s ciljem utvrđivanja položaja slovačkog kao manjinskog jezika u Republici Hrvatskoj. Izvođenjem zaključaka na osnovu teoretskog prikaza i rezultata dobivenih istraživanjem u radu se navode i prijedlozi jezičnih politika koje se mogu primijeniti u svrhu aktivne zaštite „malih jezika“ koji predstavljaju nematerijalnu baštinu Europske unije. |