Ovaj se rad bavi pitanjem privrženosti kao snažnog emocionalnog odnosa koji dijete ima s roditeljima. Budući da se podjela roditeljskih uloga promijenila tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, kao reakcija na povećanu zaposlenost žena i kulturalno vrednovanje jednakosti spolova, odnos s ocem ima sve važniju ulogu u odgoju djece. Ipak, većina istraživanja privrženosti prvenstveno je orijentirana na privrženost majci kao primarnom skrbniku. Iz tog razloga postavljaju se pitanja stvara li dijete takvu vrstu odnosa prema ocu, je li odnos s ocem jednak odnosu s majkom i kako privrženost ocu utječe na funkcioniranje djeteta. Novija istraživanja pokazala su da dojenčad, djeca i adolescenti formiraju privrženost ocu na način koji je komplementaran privrženosti majci. Rezultat je razlika u interakciji očeva i majki s djecom, što znači da klasična brigao djetetu kakvu pokazuju majke nije tipičan način interakcije očeva s djecom. Interakcija otac-dijete puno češće podrazumijeva fizičku stimulaciju i igru koja omogućuje da očevi pobuđuju djecu i postavljaju im izazove. Time potiču njihovo istraživanje i autonomiju. Nadalje, istraživanja naglašavaju da stavovi prema roditeljstvu, djetetov temperament i spol, zaposlenost roditelja, kvaliteta bračnog odnosa te kulturalne norme također određuju kvalitetu odnosa s ocem. Zaključno, odnos djeteta i oca ključan je za razvoj emocionalne i socijalne kompetencije djeteta, odnosno uspješnu prilagodbu u djetinjstvu.