Temeljna referentna točka ovoga rada je filozofijska antropologija Maxa Schelera, koji je svojevremeno bio sinonim za novi perspektivizam čovjeka i ljudskih područja oblasti. Njegova filozofija i antropologijska istraživanja bila su kritički usmjerena na tadašnju dominaciju pozitivističkih, naturalističkih, pragmatističkih te genetsko-evolucionističkih teorija. Scheler je koncipirao jedinstvenu i osebujnu samointerpretaciju čovjeka, nastojeći spojiti noetičko-spiritualističke teorije s naturalističko-genetskim teorijama o čovjeku. Želio je novi koncept čovjeka, ali nije zanemarivao tadašnje rezultate modernih znanosti, kao niti cjelokupnu filozofiju povijesti čovjeka. Također, njegova rana fenomenološka istraživanja oblikovala su i jedan dio njegove antropologijske misli. Scheler je stvarao cijeli svoj život, stoga se njegova filozofijska antropologija svrstava u kasniju fazu, a podrazumijeva prvotnu teističku fazu s teomorfističkim tumačenjem čovjeka (s naglaskom na božanski bitak kao primarnim načelom), te panenteističku fazu u kojoj dominira njegov nauk o duhu te njegovoj ulozi u koncipiranju strukture čovječjeg bitka. Terminološki pojašnjeno, panenteistički koncept čovjeka podrazumijeva filozofijsko-antropološku, ali i metafizičku trijadu »čovjek-bog(ili ens a se)-svijet« koja podrazumijeva nerazdvojnu trinitarnu strukturu navedenih dijelova. U Schelerovim antropologijskim tumačenjima oni čine nužne integrativne dijelove koji su u stalnom i vječnom (samo)prožimanju. Svojevrstan panenteistički nazor očituje se i u drugim područjima Schelerove filozofije, primjerice u njegovom nauku o ordo amorisu (poretku ljubavi) te davanju primata ljubavi u spoznaji. Bitan je i Schelerov pojam čovjeka ressentimenta u njegovom tumačenju morala, koji je pak bio pod izvjesnim utjecajem Nietzschea te njegove kritike modernog (građanskog) morala.