Milutin Cihlar Nehajev jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika u razdoblju moderne. Štoviše, upravo je on taj koji je prvi od naših književnika zakoračio u to razdoblje. Njegova prozna djela, konkretnije roman Bijeg, novele iz zbirke Veliki grad te novela Onaj žutokosi predmet su analize u ovom radu. Na tim predlošcima nastoji se prikazati kompleksnost i slojevitost Nehajevljeva književnog stvaralaštva kroz pregled obilježja razdoblja koje se naziva modernom, ali i kroz obradu autoanalitičnosti, autodestruktivnosti i teorije egzistencijalizma. Premda se ne može postići konsenzus glede toga kada moderna počinje, a kada završava te treba li se zvati tako ili nekako drugačije, ipak je ono bilo razdoblje koje je bilo od velike važnosti za razvoj hrvatske književnosti, a Nehajev je, shodno tome, bio upravo taj koji je u razdoblju moderne ostvario značajan uspjeh zašavši prvi u to razdoblje. Autoanalitičnost, jedno o najbitnijih obilježja književnosti moderne ujedno je bila jedan od temeljnih Nehajevljevih postupaka pri karakterizaciji likova. Težište mu je bilo na analizi unutrašnjeg svijeta likova, a čitatelju je pružilo široki dijapazon osjećaja i misli glavnih junaka koji su skloni čestoj analizi vlastitih postupaka. Autodestruktivnost je definirana kao sklonost samoozljeđivanju te raznoraznim riskantnim ponašanjima (uživanje alkohola, pušenje, kartanje…), a koji mogu dovesti i do suicida. Autoanalitičnost i autodestruktivnost usko su vezane uz egzistencijalna pitanja, stoga Nehajev nije propustio priliku i to implementirati u svoja prozna djela, kao što će uostalom i biti prikazano u predstojećim poglavljima.