Janko Borislavić i U registraturi dva su romana nastala u razdoblju realizma iz pera dvaju najpoznatijih autora Ksavera Šandora Gjalskog i Ante Kovačića. Hrvatski realizam, nastao u specifičnim političkim i društvenim prilikama, nosi posebna obilježja, ali nasljeđuje i obilježja prošlih razdoblja. Djelo U registraturi prati put Ivice Kičmanovića, siromašnog studenta koji se nalazi na razmeđu sela i grada, a roman Janko Borislavić prikazuje intelektualca koji nastoji pronaći smisao, a pronalazi samo razočarenje. Ta su dva lika vrlo slična zbog svoje nemogućnosti oblikovanja identiteta. Pregledom raznih teorija vuće se paralela sa životima i smrću ta dva lika. U svojoj su prošlosti tj. djetinjstvu ovi likovi određeni naslijeđenim identitetom, svojim imenom te urođenim identitetom koji ih sputavaju prilikom oblikovanja svoga ja ostatak života. Lik se Ivice javlja kao ne-samosvjestan i pasivan lik, dok je Janko pretjerano samosvjestan. Ivica se diskursom ne uspijeva nametnuti okolini, a Janka nitko ne sluša, iako mnogo govori. Žene, Laura, Anica i Dorica, ostavile su velik utjecaj na ove likove i njihov identitet pogotovo kada je riječ o sferi seksualnosti. Janko i Ivica tako svoju neidentitetnost potvrđuju u odnosu prema ženama, ali i u odnosu prema okolini, posebice prema selu i seoskom društvu. Identitet Ivice Kičmanovića tako postaje svačiji, a identitet Janka Borislavića označava se kao samoodredbeni, utoliko što svojevoljno postaje medij filozofije. Ovi likovi, nakon tragičnog života i nemogućnosti usustavljivanja identiteta, spas nalaze u samoubojstvu koje ih oslobađa i daje im novi život u vječnosti. Oni žive kao dio svih društava u svim vremenima, od godina kada su nastali pa sve do današnjih dana jer je društvo definirano vječnim traganjem za identitetom.