Mit je fenomen ljudskog društva koji potječe još iz njegovog agrafijskog razdoblja. Prvi mu kritički pristupaju stari Grci, a temelje suvremenog proučavanja mita postavlja Sigmund Freud prevodeći ga na metajezik znanosti, nakon čega postaje predmetom proučavanja funkcionalista, simbolista, strukturalista te poststrukturalista. Mit izvire i boravi primarno u usmenoj kulturi, proizvod (i objekt potrošnje) je mitske svijesti, a njegova univerzalna prevodivost pripisuje se postojanju mitskog jezika. Mitovi su konstitutivne pripovijesti svake kulture pomoću kojih se one određuju u vremenu i prostoru te objektima unutar njih daju vrijednost i značenje. Središnji mit svake kulture je onaj o postanku, a simbolički odnosi unutar njega često korespondira sa simboličkim odnosima unutar društva i kulture kojemu taj mit pripada, mada tomu ne mora uvijek biti tako. Takav slučaj je i sa slikom žene, čiju degradaciju možemo vidjeti u ostacima Velike Majke Božice - prapovijesnog ženskog božanstva koje postupno gubi na značaju, prevalivši put od središnjeg božanstva do marginalni(ji)h uloga u politeističkim panteonima te gotovo potpunim zatiranjem u monoteističkim religijama. Kako u mitu, tako i u društvenoj zbilji, subordinirani položaj žene vjerojatno je rezultat univerzalnog društvenog iskustva koje dijele žene u svim kulturama, a taj položaj opravdava se biološkim determinizmom - njezino tijelo shvaća se podređenim reprodukciji vrste, kao i njezine društvene uloge i psiha koje iz te prirodnosti proizlaze.