Modernizam je dinamičan i relativan pojam kojim povijest književnosti obuhvaća književni pravac koji se javlja krajem 19., a traje do sredine 20. stoljeća. To je razdoblje karakteristično po prihvaćanju svega novoga i drugačijega, razdoblje koje donosi novitete, drugačije vrste stvaranja i oblikovanja misli, razdoblje u kojemu se uz antitradicionalnost osjeti secesijsko prihvaćanje tradicije. Preglednost razdoblja „olakšana“ je razlučivanjem „podstilova“, a to su esteticizam, avangarda, kasni modernizam i postmodernizam. Avangarda je razdoblje u kojemu su se književnici odlučno borili protiv demistifikacije realiteta, a svoja su književna djela posvećivali tematiziranju psiholoških, psihijatrijskih i poetskih sastavnica zbilje. Hrvatski avangardni književnik koji se posebno posvetio psihološkoj sastavnici zbilje bio je Janko Polić Kamov – psovač i buntovnik koji je ispljunivši riječ „anarhija“ presudio svojoj književnoj angažiranost da bude marginalizirana i ignorirana. Anarhiju je zagovarao i Friedrich Nietzsche, njemački filozof čije je razmišljanje prigrlio modernizam. Najznačanija obilježja njegove filozofije jesu dolazak Nadčovjeka čija je zadaća osvješćivanje neznanja, kritika društva, prevrednovanje svih vrijednosti, ukorijenjenost dekadencije u čovjekovoj duhovnosti iz koje se rađa nihilizam te smrt Boga. Smrt Boga posebna je kategorija koja povezuje Kamova i Nietzschea, budući da su obojica bili odgajani u rezligioznoj obitelji, a tijekom života su potpuno odbacili onaj pojam Boga koji su zagovarali „glasnici vjere“. Kamov u svojim djelima potvrđuje zanesenost nihilizmom, budući da eksplicitno piše o kulturalnoj bolesti Europe, nazadovanju društva i urušavanju religioznog morala. Njegova su djela objavljivana tek pola stoljeća nakon što su napisana, zbog čega je dobio titulu „književnik prošlosti“. Dramska su djela karakteristična po nihilisitičkom nositelju obnoviteljske matrice svijeta – pojedincu koji osvješćuje neznanje u društvu, u novelama se pronalaze kritike društva, religije i žene, dok je roman Isušena kaljuža riznica nihilističnosti odjevena u dekadenciju, ali ujedno i snažna kritika i opomena čovjeka koji zbog svoje zatvorene duhovnosti ne može doći na put vječnoga života. Kamov nesumnjivo unosi autobiografska obilježja u svoja djela dodjeljujući cinicima karakter psovača, što je i sam bio.