| Abstract | Svojom pojavom na hrvatskoj književnoj sceni podijelio je javnost na „krležofile“ i „krležofobe“, neumorivo se borio za uprizorenje vlastitih drama, uveo je novitete u književni izričaj i time se približio srednjoeuropskome krugu. Miroslav Krleža, ovaj rođeni Zagrepčanin vladao je hrvatskom književnom scenom 20. stoljeća, koja ga i nakon njegove smrti nije zaboravila. Prvu dramu objavio je 1914. godine pod nazivom „Legenda“, a kasnije će ostale, zajedno s „Legendom“ objaviti u knjizi drama „Legende“. Već je u tim mladenačkim spisima rušio tradicionalne vrijednosti poput obitelji, muškog samopouzdanja, intelektualnog autoriteta pa i građanskog poštenja, što će posebice doći do izražaja u ciklusu o Glembajevima. Ženski su likovi gotovo skicozno naznačeni u „Legendama“, pojavljuju se usputno, u komentarima, replikama ili pak didaskalijama. Prijelaz iz ekspresionističkog pisca u realističkog kod Krleže se dogodio 1928. godine kada je po uzoru na „nordijsku školu“ prešao s kvantitativne na kvalitativnu dramaturgiju i kada nastaje ciklus o Glembajevima. Broj likova Krleža smanjuje, a ženski su likovi detaljnije okarakterizirani te su dinamičniji. Upravo u tom razdoblju „Krležina žena“, koja je postavljena između dvojice ili više muškaraca, doživljava kulturnu, civilizacijsku te socijalnu preobrazbu, ukoliko usporedimo s ranijim, ekspresionističkim dramama. |
