Cilj ovog rada je pokazati razvoj promišljanja o odnosu spoznavajućeg subjekta i spoznavanog objekta u razdoblju klasičnog njemačkog idealizma. Ta promišljanja tiču se četiri velika mislioca oko čijih misli se i formira ovo značajno filozofsko razdoblje: Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. Prvi dio rada iznosi kratak prikaz života Imannuela Kanta s kojim započinje epoha klasičnog njemačkog idealizma. Nadalje prikazuje Kantovo shvaćanje ove problematike, te u čemu se sastoji revolucionarnost njegove filozofije. U konačnici, iznosi neke od nedostataka Kantove filozofije. U drugom dijelu rada je prikazan život i rad Johanna Gottlieba Fichtea kao prvog spekulativnog mislioca koji je Kantovu poziciju odlučio dosljedno provesti do kraja. Na tom putu Fichte nudi vlastita rješenja koja se tiču problematike spoznavanja. Treći dio rada bavi se Schellingom kao vrlo složenim i svestranim misliocem kod kojega je nerijetko umjetnički talent znao prevladati nad racionalnim mišljenjem. Upravo zato se Schellingova misao razvijala u različitim smjerovima, kao što će biti prikazano. Iako mu je problematika spoznavanja bilo najmanje svojstveno područje, on ju obrađuje u svojoj filozofiji identiteta. U konačnici, klasični njemački idealizam svoj vrhunac dostiže u Hegelovu sistemu s kategorijom povijesnosti i dijalektičkim razvojem duha koji prožima realni i idealni svijet. Najprije je napomenuto Hegelovo razumijevanje pojma `povijesti`, a zatim `dijalektike` kao zakona zbilje i svijesti. Naposljetku je rečeno kako subjekt dolazi do spoznaje objekta, a tim se problemom bavi njegova Fenomenologija duha.