U radu koji slijedi tumači se učenje o ništavilu (suñña-vādo) u budističkoj filozofiji, uključujući početni i kasniji razvoj budizma, u okviru prvog nezavisnog sistema - škole mâdhyamaka, čiji je utemeljitelj filozof Nâgârjuna. Glavna postavka te škole je učenje o ništavilu bitka i ništetnosti bića. Temeljne budističke postavke predstavljene su u obliku etike, nauka o spoznaji i nauka o meditaciji, što čini i samu formu Buddhina učenja. Sve postavke se osnivaju i vežu na učenje o ništavilu. U središnjem dijelu rada objašnjeno je da se u ranom budizmu ništavilo poima kao ono što je dostupno ljudskoj svijesti, no kasnije ništavilo prelazi na ontičko područje. To znači da je sve iskonski prazno, a ne prazno od nečega; sve je ništa. Ovdje je i razdvojeno izvorno budističko tumačenje ništavila od zapadne perspektive. Nadalje, iz učenja o ništavilu izvodi se učenje o nepostojanju duše (anattā), kao i nesupstancijalnost elemenata uopće. Svaka je stvar bez vlastite podloge i sve je u trajnoj mijeni. Tu je mijenu potrebno prevladati i ući u stanje nirvāne – spokoja i utrnuća. S obzirom na to da učenje o ništavilu upućuje na praxis, time i ovaj rad naposljetku (ali ne i manje značajno) razmatra etički problem zla i nasilja u svijetu te otkriva da korijen zla leži u neznanju, odnosno nepoznavanju istinske ljudske prirode (nepostojanosti jastva, ali i pojavne stvarnosti uopće). Ta spoznaja utemeljuje perspektivu koja omogućuje ispravno moralno djelovanje.