Cilj rada je unutar povijesnog diskursa prikazati početke obrazovanja učitelja na prostorima današnje Hrvatske. U promatranom razdoblju Hrvatska je podijeljena na četiri kraljevine, a za ovo istraživanje odabire se prostor tadašnje Slavonije i Vojne krajine. U ovom se razdoblju sve manje školuju plemići, a sve više građanski i seoski sinovi te odgajaju naraštaji domaćih intelektualaca. Stanje narodne pismenosti nije zavidno jer ne postoji zakonska obveznost pohađanja pučkih škola. Početkom 18. st. postoje škole koje su u potpunosti u rukama kršćanskih svećenika i redovnika. Osposobljavanje učitelja iz redova civila u drugoj polovici 18. i početkom 19. st. započinje odlaskom na pedagoško obrazovanje u inozemstvo, osposobljavanjem u tadašnjem školskom sustavu glavnih i normalnih škola i dodatnim pedagoškim osposobljavanjem na pedagoškim nižim i višim tečajevima za učiteljske kandidate i službujuće učitelje. Ozbiljniji napori za dodatno pedagoško obrazovanje u Hrvatskoj poduzimaju se nakon 1820. g. kada mladići odlaze u Beč, Graz i Ljubljanu na tromjesečne tečajeve za učitelje. Nakon njihovog povratka otvaraju se tečajevi i u Hrvatskoj uz glavne ili normalne škole na kojima kandidati slušaju i pedagoške predmete. Službujući učitelji koji nisu imali završene ove predmete morali su ih pohađati tijekom velikih školskih praznika. Analizom sadržaja dostupne povijesne pedagoške literature i dokumentacije donose se zaključci o oblicima početnog pedagoškog osposobljavanja za zvanje učitelj koje započinje putovanjima u inozemstvo i slušanjem pedagoških tečajeva u kraćem trajanju. Istim postupkom moguće je rekonstruirati iz kojih su područja polaznici učiteljskih tečajeva stjecali znanja o odgoju i pedagogiji. Uvođenjem glavnih i normalnih škola na hrvatske prostore učiteljski se djelatnici započinju osposobljavati na domaćim školama. Početni pedagoški tečajevi na prostoru Hrvatske trajali su od početnih tromjesečnih, šestomjesečnih, devetomjesečnih, jednogodišnjih i dvogodišnjih sve do osamostaljivanja preparandija.