Zadarski renesansni mislilac Federik Grisogono (1472–1538) završio je doktorski studij na padovanskom Sveučilištu, na kojem je potom predavao astrologiju i matematiku. Autor je spisā koji su objavljeni u dvama zbornicima. Prvi od tih zbornika sadrži tri spisa, a objavljen je u Veneciji 1507. godine pod naslovom Speculum astronomicum terminans intellectum humanum in omni scientia Federici Chrysogoni Jadertini (Astronomsko zrcalo koje omeđuje ljudski razum u svakoj znanosti Federika Grisogona Zadranina). Drugi zbornik, koji se sastoji od pet spisa, objavljen je u Veneciji 1528. godine pod naslovom De modo collegiandi, pronosticandi, et curandi febres necnon de humana felicitate ac denique de fluxu et reflexu maris (Rasprave o načinu dijagnosticiranja u kolegiju, prognoziranju i liječenju groznica, kao i o ljudskoj sreći i napokon o morskoj plimi i oseci). U spisima iz tih zbornika obuhvaćene su i teme filozofske naravi, a koje pripadaju sljedećim filozofskim disciplinama: filozofiji prirode spoznajnoj teoriji i etici. Zastupljenost filozofskih obilježja u Grisogonovim spisima očituje se i u njegovim pozivanjima na filozofe. Primjerice, na Aristotela, Platona, kao i na aristotelovce Avicennu (Ibn Sina, 980–1037) i Averroësa (Ibn Rushd, 1126–1198), te na novoplatonovca Porfirija (Porfirius, oko 233–oko 304). Pozivanjem na filozofe i filozofske izvore, Grisogono otkriva svoju upućenost u povijest filozofije. U brojnim slučajevima pritom se iskazao kao istinski predstavnik renesansne filozofske misli.