Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna debata o položaju Hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda te su mnoge studentske skupine podržavale ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu što je bilo oduzeto nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog ''grijeha'' NDH. U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16.5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46.6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se "odricala" svoje alokacije u korist "nerazvijenih krajeva". Problem je također ležao i u saveznoj upravi države koja je 1969. izgledala ovako: Hrvatska je imala 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %, Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %, zatim 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba a 10,4 Hrvata. Te su se nejednakosti doživljavale kao nepovjerenje zbog nacionalne pripadnosti. Ekonomski odnosi u korist drugih naroda i neravnomjerna zastupljenost u upravi koja također, direktno i indirektno utječe na ekonomiju, su jedan od glavnih razloga događanja 1971. godine.