Abstract | Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, osobe s posebnim potrebama čine 10% cjelokupne ljudske populacije. Jedna od skupina osoba s posebnim potrebama su i osobe sa senzoričkim oštećenjima, odnosno slijepe i slabovidne osobe, gluhe osobe i osobe s oštećenjima sluga te gluho-slijepe osobe. U knjižničarskom kontekstu to su osobe koje se ne mogu koristiti konvencionalnim knjižničnim uslugama, građom i opremom. Budući da je slobodan pristup informacijama jedno od osnovnih ljudskih prava, ono mora biti omogućeno svima, uključujući i osobe s posebnim potrebama. Iz brojnih istraživanja zaključeno je kako informacijske potrebe osoba sa senzoričkim oštećenjima nisu bitno različite od informacijskih potreba osoba bez oštećenja, ali su rijetko zadovoljene. Najveći problem predstavlja Internet i tehnologija. Naime, za rad na računalima osobe sa senzoričkim oštećenjima moraju koristiti pomoćnu tehnologiju kao što su alternativne tipkovnice i miševi, sintetizatori govora, Brailleovi pisači, povećala zaslona i slično. Navedena oprema vrlo je skupa i brojnim osobama nepristupačna. Sljedeći veliki problem je nepristupačnost mrežnih stranica. Mrežne stranice namijenjene osobama s posebnim potrebama, i to prije svega osobama sa senzoričkim oštećenjima, moraju biti napravljene u skladu s pravilima za pristupačnost sadržaja. Kako bi knjižnice što lakše organizirale zbirku za osobe sa senzoričkim oštećenjima, kao i opremu i usluge, na raspolaganju su im brojni zakonski okviri, smjernice i standardi namijenjeni upravo knjižnicama za tu svrhu. Da se postojeći zakonski okviri, standardi i smjernice mogu provesti u praksu dokazuju pozitivni primjeri iz prakse kao što su Hrvatska knjižnica za slijepe, Knjižnica i čitaonica Fran Galović u Koprivnici, Nashville Public Library i druge. |