U istočnoj Hrvatskoj možemo od početka 1990. pratiti uzdizanje nacionalističkih tenzija koju je pokrenuo dio lokalnih Srba. Iako je masakr u Borovu Selu događaj nakon kojeg Vukovar dolazi u fokus šireg interesa, možemo reći da je to bio tek izgledan kraj priprema za rat. Od početka 1990. u Vukovaru je prisutno podvajanje na nacionalnoj osnovi koje su izazvali lokalni predstavnici srpskog pučanstva, što je naravno, naišlo na adekvatan odjek među hrvatskim pučanstvom. Nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu, srpska sela oko Vukovara poslužila su za stvaranje mreže uporišta iz kojih će kasnije njihovi pobunjeni sastavi zajedno s JNA napadati grad. U svibnju hrvatski predstavnici su postupno preuzimali vlast, početkom kolovoza zaokružili su obranu grada stavljanjem pod nadzor Borovo Naselje i Lužac. Na taj su način napadi JNA s kraja kolovoza spremno dočekani. Borbe iz rujna pokazale su slabosti JNA, koja s dvije ojačane mehanizirane brigade nije uspjela zauzeti grad koji je branila pješačka skupina ekvivalenta lake brigade. Nakon rasula dijelova Gardijske mehanizirane divizije iz druge polovice rujna, Vukovar postaje glavna meta JNA u njezinom osvajačkom pohodu. Nakon dugotrajnih borbi grad je okupiran 19. studenoga. Dugotrajna obrana Vukovara teško je shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav gradskog stanovništva u njemu i selima oko njega, uz respektivne snage JNA, nije mu teorijski davao nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada fenomen je rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na nacionalnoj razini. Bitka za Vukovar nesumnjivo je najvažniji događaj Domovinskog rata iz 1991. godine. U njoj se mogu pratiti sve faze srpske agresije uključujući i psihološku pripremu rata.