U ovom diplomskom radu opisan je jedan od najvažnijih događaja nakon Drugog svjetskog rata - sukob između J.B. Tita i J. Staljina do kojega je došlo zbog odcjepljenja Jugoslavije od Informbiroa u lipnju 1948. godine, a koji je obilježio jugoslavenski socijalizam i međunarodni položaj zemlje. Riječ je o jednom poglavlju povijesti jugoslavenskih međunarodnih odnosa. Kako se Staljinova revolucija učvrstila ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u cijelom međunarodnom komunističkom pokretu, i poslijeratna obnova Jugoslavije izvedena je po staljinističkom modelu. Ključnu ulogu imala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), čija je zadaća bila organiziranje nove socijalističke ekonomije na osnovama centralističkog sistema državnog upravljanja. Dana 29.studenog 1945. Ustavotvorna skupština proglasila je Jugoslaviju republikom, pod nazivom Federetivna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Novu jugoslavensku državu činilo je šest republika – Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija. Nakon što je osigurala i vojnu i političku pobjedu, KPJ je krenula s učvršćivanjem svoje vlasti i ostvarivanjem svog programa – uspostavljanje socijalizma kao prvog stupnja na putu prema komunizmu. Jugoslavenski je federalizam bio zapravo samo deklarativan jer su članice jugoslavenske federacije imale samo formalnu samostalnost, a u praksi je bila provedena stroga centralizacija vlasti, koja je bila koncentrirana u partijskom i državnom vrhu Jugoslavije. Partija, odnosno njen politički biro, određivala je politiku koju su provodile državne vlasti, a na čelu politbiroa bio je Tito kao glavni tajnik/sekretar. Dva osnovna zadatka nove vlasti u obnovljenoj Jugoslaviji bili su obnova razorene zemlje i sređivanje gospodarskog života. Centralistička partijska država bila je u skladu i sa centralističkom ideologijom i praksom KP Sovjetskog Saveza, koju je KPJ u razdoblju nakon rata slijedila, a koja je nakon raspuštanja Kominterne 1943. stvarno rukovodila svjetskim komunističkim pokretom. Komunistički vrh Jugoslavije težio je zbližavanju sa zemljama narodne demokracije u istočnoj i srednjoj Europi, koje su bile pod utjecajem SSSR-a i u kojima su bili uspostavljeni komunistički režimi. Tijekom 1946. i 1947. Jugoslavija je zaključila ugovore o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s Poljskom, Čehoslovačkom, Mađarskom i Rumunjskom. Povezivanjem sa SSSR-om i državama narodne demokracije, Jugoslavija se svjesno uključila u istočni socijalistički blok. Postala je najodaniji saveznik SSSR-a, no jugoslavensko se vodstvo smatralo 3 samostalnijim saveznikom SSSR-a od ostalih. Ponekad je donosilo odluke i bez prethodne suglasnosti sa SSSR-om, zbog čega su se sve češće javljali nesporazumi u njihovom odnosu. Rukovodstvo KPJ u politici razvijanja tijesne suradnje sa Sovjetskim Savezom polazilo je od pretpostavljanja pune ravnopravnosti i identičnih interesa, no nastojanja staljinističke politike da se putem različitih sfera privredne i druge suradnje podvrgne kontroli i usmjerava unutarnji razvoj svih socijalističkih zemalja, nisu trpjela opiranje KPJ i državnog rukovodstva Jugoslavije i njihovo autonomno ponašanje. U manje od tri godine uslijedilo je, dakle, razočaranje u silu u koju se pouzdala nova Jugoslavija poslije Drugog svjetskog rata. Godine 1948. ona napušta svoje prve poratne veze i time čini presedan u međunarodnim odnosima.