Danas se u paleoslavističkoj znanosti većina znanstvenika slaže s tim da je upravo Konstantin Filozof još u IX. stoljeću sastavio glagoljično pismo. Da je Konstantin–Ćiril autor glagoljičnoga pisma, saznajemo iz njegova životopisa Žitje Konstantina Ćirila1. S obzirom na njezinu filozofsku pozadinu, glagoljicu možemo promatrati iz više različitih aspekata. U ovome je radu glagoljica proučena na poljima filologije, grafolingvistike, gramatologije, matematike, geometrije, kršćanske te numerološke filozofije. Svako glagoljsko slovo ujedno je i znak, svaki je znak slika, a svaka slika svojevrstan je simbol. Postoji velik broj teorija o postanku glagoljice, a raspoređene su u tri velike skupine: egzogene teorije, endogene teorije i egzogeno-endogene. Među endogenim je teorijama, koje nam najviše koriste kada želimo istražiti ne samo filološku nego i filozofsku pozadinu nastanka glagoljičnoga pisma, najprihvaćenija i najsustavnija ona Vasila Jončeva. Također se puno dvoji o filozofskoj potkrepi značenja ili semantike brojeva koji stoje uz glagoljična slova. Danas pod pojmom glagoljica podrazumijevamo tri stvari: glagoljsko pismo, hrvatsko staroslavensko bogoslužje ili liturgiju i sve dokumente pisane glagoljicom2. Nastala s ciljem sjedinjavanja onih koji su bili razjedinjeni, s ciljem prenošenja Radosne vijesti i Božje riječi, nije mogla imati ljepšega i veličanstvenijega povoda. S obzirom na to da su Hrvati jedini slavenski narod na čijemu se tlu glagoljica prvo duboko ukorijenila, a zatim ostala u uporabi sve do današnjih dana, trebali bismo ju naučiti više cijeniti jer ona je uistinu hrvatsko nacionalno blago.