Adolf Hitler bio je vješt govornik, svjestan snage govora i njegove moći u određenim trenutcima krize. Temeljnu naobrazbu iz govorništva stekao je na seminarima koje je slušao, a neosporiv je i njegov urođeni talent. Svaki politički pothvat započinjao je govorima, koji su bili često vrlo dugački i manipulativni. Hitler je u svojim govorima uvijek iznosio činjenice za koje je sam vjerovao da su točne i koje su bile odraz njegovih stavova, a danas znamo da su te činjenice uvijek izokretane od prave istine i da su njegovi govori, gotovo svi, bili govori mržnje. U poglavlju u kojem analiziram Hitlerove govore, prikazan je način na koji se Hitler obraća slušateljima, njegov pristup i nastup, te snažne riječi koje je izgovarao. Govor mržnje uputio je prema Židovima i Romima na rasnoj razini, te prema Englezima, Francuzima i Amerikancima na nacionalnoj razini. Hitlerova procjena Židova nije bila samo najzlokobnija od svih njegovih zabluda, već je njegova politika prema Židovima bila prva greška koju je učinio u politici; najteži zločin počinio je nad Židovima. Hitler je u svojim govorima gotovo uvijek govorio o ratu i neprekidnim borbama za opstanak, služeći se uvijek govorom mržnje kao strategijom kojom je pokušao zadobiti „svoje“ arijevce da stanu na njegovu stranu, na stranu mržnje protiv svih naroda (posebice Židova), a sve u svrhu stvaranja jedne čiste, velike Njemačke rase i države. Hitler se kao pojava nimalo nije uklapao u sliku velikog vođe arijevaca, ali je njegov govornički dar bacio u drugi plan njegov vanjski izgled gdje god da je držao govore – bilo to u münchenskim pivnicama ili pred masom od nekoliko tisuća ljudi. Posebnost njegovog dara i pored tradicionalno visokog kriterija koji Nijemci imaju kao slušatelji je ležala upravo na činjenicama koje je iznosio vrlo razložno i uvijek na pravom mjestu. Njegovi govori mržnje utjecali su na mase i izazvali ogromne posljedice o kojima je riječ u posljednjem poglavlju rada.