Pomisao na smrt i neizvjesnost koju ona sa sobom nosi oduvijek je teško padala svakom čovjeku pa tako i Starim Egipćanima. Kao protustavka strahu od smrti razvija se složen religijski i magijski sustav koji vodi do poraza smrti i osigurava besmrtnost. Prema vjerovanju, smrt je značila putovanje u zagrobni svijet preminulog, koji je slijedio isti put koji sunce prolazi na svom putovanju iznad Zemlje. Kako bi pokojnik zauvijek oživio na vječnost njegovo tijelo je prethodno trebalo biti pravilno pripremljeno, tj. balzamiranjem je i ono trebalo steći određeni vid besmrtnosti. Prema tradiciji ritual balzamiranja prvi puta je izvršio bog Anubis na tijelu Ozirisa. U najstarije povijesno doba i za Stare Države mumificiranje je bila povlastica samo faraona i njihova najužeg kruga. Ali od Srednjeg kraljevstva i običan čovjek dobiva priliku oživjeti na vječnost. Balzamiranje, kao postupak razvijen kako bi se usporilo neizbježno propadanje leša, odvijao se u posebnim prostorijama za balzamiranje. Prema Herodotovom opisu ovaj postupak je trajao oko 70 dana. U tom je vremenu tijelo bilo vješto prano i obrađivano antisepticima kroz sve šupljine, potom je odstranjivana utroba, uključujući srce i pluća. Nakon mnogih kupki i obreda, izvađeni ostaci, savršeno čisti i uronjeni u aromatične otopine, spremani su u četiri vaze koje su Grci nazivali kanopskim. Tako pripremljeno tijelo pomno je omatano zavojima. Na njih su postavljene magične izreke i amajlije kako bi osigurale zaštitu. Potom je tijelo stavljano u sarkofag i odnošeno u grobnicu gdje su bili prinošeni posmrtni darovi za koje se također vjerovalo da ispunjavaju određenu funkciju u zagrobnom svijetu.