U ovom radu bavit ću se ludističkim dječjim romanom kao jednom od vrsta romana za djecu i mlade. U uvodnom dijelu pobliže ću objasniti što je to zapravo dječji roman, a zatim ću se usredotočiti na dvoje glavnih predstavnika te vrste, Damira Miloša i Sanju Pilić. Uz Milošev roman lika „Bijeli klaun“, nameće se pitanje je li on stvorio filozofski dječji roman? Autor primjenjuje posve nov pristup u kojem boje imaju glavnu ulogu. U romanu raspoznajemo četiri temeljna ljudska odnosa, koje su predstavljeni u antonimskim parovima: egzistencijalni, gnoseološki, karakterološki i emocionalan odnos. To je djelo o traženju istine, prepoznavanju sreće i tuge, o osudi ustaljenih konvencija i otuđenog življenja. Sanja Pilić pak u hrvatskoj dječjoj književnosti najbolje reprezentira primjer usmjerenog ludizma. Njezino djelo „O mamama sve najbolje“ ne može se svrstati među romane jer nema fabule ni konzistentne priče. Dolazimo do pojave 'romana u romanu', mama piše roman i roman piše mamu. Roman postaje personificiran lik. Roman obiluje brojnim postmodernističkim obilježjima koja ćemo vidjeti na primjerima iz djela. Metaforični naziv sljedećeg autoričinog romana „Mrvice iz dnevnog boravka“ upućuje na svakidašnji život, svakodnevnicu. Djelo možemo bez razmišljanja pridružiti tinejdžerskoj prozi. Djelo možemo bez razmišljanja pridružiti tinejdžerskoj prozi. U središtu priče nalazi se jedna zagrebačka obitelj o kojoj govori desetogodišnji Janko. On je ujedno i glavni lik i pripovjedač. Autoričin je diskurs živ, protkan duhovitim dijalozima i uvjerljivim opisima „mrvica iz dnevnog boravka“ u kojima svatko od nas može pronaći dio sebe. Djelo je zanimljivo, protkano duhovitim dijalozima te obiluje brojnim žargonizmima i zagrebačkim slengom što privlači mlade čitače.