U radu je prikazan opsesivno-kompulzivni poremećaj. Razrađeni su problemi etiologije poremećaja, psihološke teorije koje opisuju poremećaj i diferencijalnu dijagnozu, te na kraju i njegovo liječenje. Američka psihijatrijska udruga, opsesivno-kompulzivni poremećaj smješta u skupinu anksioznih poremećaja, u kojem je um trajno preplavljen opsesivnim mislima koje je nemoguće kontrolirati i/ili osoba neprekidno ponavlja određene radnje. To bitno remeti svakodnevni život i dovodi do snažnog stresa. S obzirom na spol, omjer prevalencije kod odraslih je 1:1, a kod djece 2:1 ili 3:1 (češće kod dječaka). Rani početak češći je u muškaraca, a povezan je s kompulzijama provjeravanja, dok je kasniji početak češći kod žena, a povezan je s kompulzijama čišćenja. Opsesivno-kompulzivni poremećaj pogađa 1 do 3% populacije. Susrećemo ga i kod male djece i adolescenata, a „plodno tlo“ za njegov razvoj je upravo doba puberteta. Istraživanja su pokazala i genetske predispozicije za razvoj bolesti. Kod dijagnosticiranja opsesivno-kompuzivnog poremećaja potrebna je veća pažnja zbog mogućeg komorbiditeta s nekim drugim poremećajem (shizofrenijom, depresijom i sl.). Važno je znati da osoba koja nikada nije imala opsesivno-kompulzivne crte ličnosti može razviti opsesivno–kompulzivni poremećaj. S obzirom na način liječenja, potvrđena je značajnost kombiniranog liječenja (lijekovi behavioralna terapija). Najboljom se pokazala kombinacija psihofarmakoloških metoda i psihoterapije. Među najčešće korištenim lijekovima za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja su triciklički antidepresivi (klomipramin, fluoksetin, i dr.). Veliku ulogu prilikom liječenja igra i obitelj, partner ili bilo koja druga bliska osoba.