Na prijelazu iz 16. u 17. st. u Hrvatskoj se počinju objavljivati i pisati djela koja se neposredno bave jezikom. Tvorci tih djela mnogo se više zanimaju za sakupljanje riječi nego za prikazivanje jezičnog sustava pa se u to vrijeme gramatike rijetko objavljuju samostalno. Obično se sažete uključuju u rječnike. Jedino trojezično djelo tolikog opsega, preteča ilirizma, enciklopedijski dvojezični rječnik je Gazofilacij Ivana Belostenca. Rječnik koji je u ono vrijeme bio vrlo kontroverzan po mnogočemu. Dugo se sumnjalo u autentičnost rječnika, ali i u autorstvo Ivana Belostenca. Naime, mnogi su pokušavali dokazati da Belostenec nije autor oba dijela rječnika, već da su latinsko-hrvatski dio nadopunili njegovi nastavljači i to iz razloga jer Belostenec umire 1675. ne stigavši u drugi dio rječnika unijeti sav hrvatski rječnički materijal koji se nalazi u prvom. Rječnik je mnogo godina stajao u rukopisu, jer Belostenčevu nastavljači i urednici nisu mogli pronaći tiskaru i dobiti novčanu potporu za tiskanje rječnika. Kada su konačno taj problem uspjeli riješiti dogodio se sukob isusovaca i pavlina, kojima je Belostenec pripadao. Ali 1740. godine djelo je ugledalo svjetlo uz pomoć Sabora i tiskara Weitza. Rječnik se smatra pretečom Ilirizma, a grafija kojom je pisan rječnik u 17. i 18. stoljeću razvijala se upravo putem kojim je bila zacrtana u rječniku. Iako je Belostenec bio kajkavac u rječniku su zastupljena sva tri narječja. Belostenec je bio vrlo učen i bile su mu dostupne knjižnice kajkavskog kraja, ali i ona Ozaljskog dvorca u kojoj je čitao knjige iz različitih krajeva i tako prikupljao građu iz svih dijelova zemlje za svoje djelo.