Moralni razvoj djece predstavlja važno područje istraživanja u dječjoj i razvojnoj psihologiji. Odnosi se na proces promjena u načelima i shvaćanjima o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije, razvoj moralnih standarda i normi, njihovo prihvaćanje i internalizaciju. Postoje različita teorijska stajališta o činiteljima moralnog razvoja te o mehanizmima i sadržajima koji su u moralni razvoj uključeni. Tri najznačajnija stajališta, odnosno teorijska pristupa u proučavanju moralnosti djece su psihoanalitički, kognitivno-razvojni i bihevioristički. Svaki od tih pristupa na svojstven način, služeći se različitim konceptima objašnjava isti fenomen; moralni razvoj djece. Prema psihoanalitičkom pristupu razvoj morala odvija se povezano s promjenama stadija u psihoseksualnom razvoju za razliku od biheviorističkog koji smatra da se moralni razvoj zasniva na procesima socijalnog učenja kao što su učenje u interakciji, opažanje drugih i učenje po modelu. Danas je najviše prihvaćen kognitivno-razvojni pristup, koji je popularnost stekao ponajviše zahvaljujući pionirskim istraživanjima Jeana Piageta, a zatim Lawrencea Kohlberga. Ovaj pristup stavlja težište na razvoj moralnog rasuđivanja, te smatra da je moralni razvoj neposredno povezan s kognitivnim razvojem i stoga ovisi o maturaciji. Pitanja morala vrlo su složena, a činitelji koji utječu na moralno ponašanje pojedinca su brojni, te je moralno rasuđivanje samo jedan od njih. Utjecaji obitelji, vršnjaka i obrazovanja se uglavnom navode kao značajni za moralni razvoj djece te su kao takvi najviše privlačili pažnju istraživača u dosadašnjim istraživanjima.