| Abstract | Iako je teritorijalno mala, Hrvatska će odigrati vrlo bitnu ulogu u obrani Europe od Osmanlija. Skoro će tristo godina trpiti neprestana turska razaranja, otkidajući joj komad po komad zemlje koji je gradila stoljećima prije, da bi naposljetku ostala razdijeljenja između tri vlasti, mletačkom, osmanlijskom i habsburškom. U sukobima s Osmanskim Carstvom, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo biva prepušteno samom sebi. Tek nezamjetna pomoć stizat će iz Europe, najviše od Habsburgovaca koji će, iz želje za preuzimanjem ugarsko-hrvatskoga trona, pokušati pridobiti hrvatski narod. Matija Korvin zasigurno je jedan od vladara kojemu se može pripisati čvrstina koja je ujedno nedostajala vladarima nakon njegove smrti. Oslanjajući se na gradove i srednje plemstvo, uvođenjem brojnih reformi, stvorio je centralističku državu. Reforme su djelomično pridonijele stabilnosti kraljevstva. Dok je sitno plemstvo poticao, s velikašima je pak neprestano bio u sukobu. Upravo ti sukobi i okupacija borbama u Srednjoj Europi doveli su do manjka posvećenosti zaštite ugarsko-hrvatskih granica. Nasljedni vladari neće posjedovati ni čvrstinu niti moć, koju će ponovo preuzeti plemići te izboriti dokidanje Matijinih reformi. Slabo gospodarstvo, siromaštvo, migracije, staleški sukobi, borbe oko nasljedstva i nedovoljna podrška sa zapada komponente su koje će ju dovesti do potpunog rasula. Bitka na Mohačkom polju posljedica je svih ti elemenata, a krajnji je rezultat apsolutni raspad Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. |
