U ovom se radu istražuje žanr pokladne lirike, odnosno maskerate u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Riječ je o mješovitom dramsko-lirskom žanru, monološki strukturiranoj prigodnoj lirskoj pjesmi koja je krajem kvatročenta preuzeta iz talijanske književnosti. O pojavi i nazivu navedenog žanra pisalo se mnogo posebice u novije vrijeme, a proučavanje i bavljenje ovim žanrom iz raznih aspekata traje još i danas. Na hrvatskim prostorima prvu hrvatsku maskeratu, Gizdave mladosti i vi svi ostali, napisao je Džore Držić. Nakon analize hrvatske protomaskerate, rad analizira i nekoliko maskerata Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića i Antuna Sasina. Maskerate navedenih autora analizirane su na formalnoj, tematskoj i značenjskoj razini uz teorijsku literaturu. Istraživanjem navedenih maskerati dolazi se do nekoliko zaključaka. Tematske uzore autori hrvatskih maskerata vidjeli su u već postojećoj talijanskoj pokladnoj lirici. Tako primjerice lascivnost, važno obilježje firentinskih maskerati, nalazi odjek u opusu Nikole Nalješkovića pa je on proglašen najistaknutijim autorom lascivnih maskerati. Za razliku od Nalješkovića, maskerate Mavre Vetranovića nemaju lascivnih obilježja, a Sasinove su maskerate također poznate po lascivnosti, no ne u tolikoj mjeri kao kod Nalješkovića. Rad u posljednjem dijelu analizira odnos karnevala i pokladne lirike. Nakon istraživanja navedene teme slijede zaključna zapažanja.