Veliki raskol ili Velika shizma (grč. podrijetla, znači ''razderati'') historiografski je naziv za odvajanje Istočne crkve od Zapadne. Raskol se dogodio 16. srpnja 1054. za vrijeme patrijarha Cerularija i rimskog pape Leona IX. kada je papin izaslanik Humbert na oltar Hagije Sofije položio bulu kojom je izopćio patrijarha i njegove pomoćnike. Veliki raskol posljedica je brojnih razlika europskog istoka i zapada. U početnim stoljećima Crkve, Istok se razvijao, dok su na zapadu Europe neprestano strahovali od provala barbarskih naroda. To je bio jedan od razloga zašto se središte Carstva prebacilo na istočni dio, točnije u Carigrad (Konstantinopol). Tim je događajima Europa izgubila svoje jedinstvo kako u političkom tako i u crkvenom smislu. Obje su se strane razvijale svojim tijekom i u okolnostima u kojima su se nalazile, što je dovelo do nastanka mnogih kulturnih i političkih razlika. Crkveni vrhovnici razilazili su se u stavovima i naucima. Nastajale su teološke prepirke na crkvenim saborima. Jedan od povoda raskola bile su i borbe ikonodula i ikonoklasta. S vremenom su se istočna i zapadna strana razdvojile u crkvenopolitičkim pogledima i nastojanjima pa su sve te razlike izašle na vidjelo u 11. stoljeću kada su južnoj Italiji zaprijetili Normani. Rim se htio ujediniti s Bizantom, a Bizant je strahovao da će tim činom izgubiti svoju moć i samostalnost i to je rezultiralo konačnim raskolom kršćanske Crkve na dva dijela.