Izabela Kastiljska i Ferdinand Aragonski smatraju se jednim od najutjecajnijih kraljevskih parova u srednjovjekovnoj povijesti. Nastojanja u širenju kršćanstva na Pirenejski poluotok osigurala su im naziv „katolički“ kraljevi. Unatoč protivljenju mnogih, uključujući i Izabelina brata Henrika, brak je ipak na kraju sklopljen. Zajedničkim vladanjem dvaju velikih kraljevstava, čiji teritoriji su zauzimali većinu Pirenejskog poluotoka, potpuno je promijenjen tijek povijesti. Njihov brak donio je stabilnost njihovim kraljevstvima te naposljetku postao temelj za ujedinjenje Španjolske. U većini srednjovjekovnih država tadašnjeg vremena postojala je želja za vjerskom homogenošću, jer se homogenost smatrala ključem uspješnog kraljevstva/države/carstva. Na Pirenejskom poluotoku postojala je etnička raznolikost, koja je kod vladara izazivala sumnju u odanost stanovnika. S ciljem etničkog i vjerskog čišćenja, vladari Izabela i Ferdinand, utjecali su na osnutak inkvizicije te su nastavili proces Rekonkviste nakon 200 godina stanke. Muslimani i Židovi su dugi niz godina bili proganjani na područjima Kastilje i Aragona, dok naposljetku nisu protjerani početkom 16.stoljeća. Izabela se protivila protjerivanju, a Ferdinand ga je poticao. Oboje su bili visoko obrazovni te su im se mnoge ugledne ličnosti divile, uključujući Niccolòu Machiavellija i papu. Njihova vladavina bila je ispunjena međusobnim poštovanjem i uvažavanjem mišljenja. Vladali su svojim kraljevstvima zasebno te su držali kraljevske blagajne odvojeno. Znakovit je i njihov utjecaj na otkrivenje Novog svijeta. Kristofor Kolumbo plovio je svijetom uz zaštitu kraljice Kastilje i kralja Aragona. Kolonizacija im je donijela mnoga bogatstva. Njihovi potomci postali su vladari mnogih europskih dvorova.