Ovaj se rad bavi pitanjem u nastavi hrvatskoga jezika – nastavnoga područja. U teorijskome dijelu rada najprije je riječ o govornim nastavnim metodama s naglaskom na njihovu podvrstu dijaloških nastavnih metoda. U kontekstu dijaloških, odnosno razgovornih nastavnih metoda govori se o pitanjima i odgovorima kao najčešćim organizacijskim jedinicama razgovora. Naglasak je potom na pojmu pitanja, definicijama i temeljnim postavkama pitanja, kao i na vrstama pitanja prema različitim teoretičarima. Budući da je pitanje definirano kao jedan od temeljnih uvjeta učenja, pitanjima se pristupa iz perspektive nastavnikova i učenikova pitanja. Nastavnikova pitanja opisana su u kontekstu nastavnog razgovora te je riječ o tome u kojim se nastavnim situacijama javljaju spontano oblikovana pitanja, a kada je potrebno pitanja osmisliti prije same nastave. Osim toga, definira se razgovor ispitivanja i njegova uloga u nastavi hrvatskoga jezika. Učenikovo je pitanje definirano u kontekstu suvremene nastave s naglaskom na potrebu poticanja učenika na postavljanje pitanja drugim učenicima, ali i nastavniku. Istraživački je dio rada posvećen analizi anketnoga upitnika provedenoga na uzorku od 25 nastavnika hrvatskoga jezika osnovnih i srednjih škola s područja Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Virovitičko-podravske županije. Anketnim se upitnikom ispitala čestotnost usmenoga postavljanja pitanja, ciljanoga i spontanoga oblikovanja pitanja u nastavi, čestotnost postavljanja sedam različitih vrsta pitanja prema Bloomovoj taksonomiji odgojno-obrazovnih postignuća, kao i čestotnost poticanja učenika na postavljanje pitanja drugom učeniku i nastavniku. Rezultati istraživanja pokazali su kako je usmeno postavljanje pitanja u nastavi iznimno zastupljeno, kao što su zastupljene i sve vrste pitanja. Osim toga, većina ispitanika učenike uvijek potiče na postavljanje pitanja nastavniku, a nešto rjeđe drugom učeniku.