Schopenhauer svoju filozofiju svodi na jednu jedinstvenu misao, a ona glasi »svijet je volja«. Njegova metafizika, etika, estetika pa čak i filozofija prirode svedena je na volju. Sam Schopenhauer ističe da je otkrio stvar po sebi i njome prožeo cijelo svoje učenje. Njegova učenje o volji kao stvari po sebi, koja je razlučena od svijeta kao predodžbe preko kojega imamo ograničenu mogućnost spoznaje, jest metafizika u kojoj je volja predstavljena kao počelo svih stvari koja ujedno njima i upravlja. Nju zasniva antropocentrički na čovjekovu unutrašnjem doživljaju vlastita tijela, a smatra da je sva organska pa i anorganska priroda proistekla iz nje. Budući da volja kao stvar po sebi ne može biti podložna prostoru, vremenu i kauzalitetu, koje on naziva »načelom razloga« on postavlja ideje kao posrednike između volje kao stvari po sebi i njezinih pojava. Ideje su vječni uzorni principi mnoštva pojava otjelovljenih u svijetu. Ideje kao i pojave predstavljaju objektivaciju volje. Iz razloga što volja ne pripada svijetu kao predodžbi i do nje se ne može doći načelom razloga, on ni umu ne pridaje toliku važnost nego ga dapače, smatra organom zablude i podložnim dogmama, koji, zajedno sa razumom, biva upravljan voljom. Njegovo etičko učenje proizlazi iz shvaćanja volje kao bezrazložne i slijepe što nužno izaziva patnju pa i sama želja, kao nužda, predstavlja bol koji se ukida tek njezinim zadovoljenjem zbog čega zagovara trajno negiranje volje kao jedino trajno rješenje izlaza iz patnje. Pravo moralno djelovanje proizlazi iz velike patnje koju osoba osjeti te prepoznajući je i u drugima, s njima suosjeća, dok u rezigniranosti pronalazi konačno umirenje volje prepoznavanjem volje kao uzroka patnje. Jedino negiranjem volje, asketskim načinom života, biva se slobodan od iste, stoga se moralno djelovanje ne može naučiti i ne proizlazi iz uma. Estetika je također prožeta voljom kao ona koja za razliku od sažaljenja i rezignacije pruža kratkotrajno oslobođenje volje u bezinteresnom stapanju čistog subjekta s objektom. Pitanje slobode razrješava u shvaćanju karaktera kao nužnog jer on također podliježe načelu razloga te izražava da je slobodan samo onaj koji negiranjem volje, u sebi ukida istu i na taj način ne biva slobodan kao karakter jer time i svoj karakter ukida. Njegovo viđenje svijeta kao upravljanim bezrazložnom voljom koja nužno mora uzrokovati patnju nazivan je pesimizmom, a učenje o izbavljenju kroz negiranje volje, predstavlja krunu Schopenhauerove filozofije.