Crna smrt naziv je za najveću epidemiju u ljudskoj povijesti od koje je, prema raznim procjenama, stradala otprilike trećina tadašnjeg stanovništva Europe i Azije. Ova epidemija kuge nikako nije bila niti prva niti posljednja, ali je zbog svoje raširenosti i veličine ostavila najveći trag. Nastala na još uvijek nepoznatoj lokaciji u središnjoj Aziji, ona se kroz nekoliko godina proširila gotovo čitavim tada poznatim svijetom, ne ostavljajući niti jednog čovjeka ravnodušnim. Tadašnji vrlo razgranati i aktivni trgovački putevi značili su lako širenje zaraze na prostoru sve od Kine na istoku do britanskog otočja na zapadu. Iz brojnih izvora nastalih u tom periodu možemo zaključiti da je ovo stanje stvorilo sveopću paniku u svim slojevima društva, a ne poznavanje načina širenja bolesti značilo je da niti jedna osoba nije bila sigurna. Srednjovjekovna medicina, koja se još uvijek uvelike nalazila u povojima mističnosti, a bila je vođena religijom, nikako se nije mogla nositi s ovako raširenom bolešću bakterijskog tipa. I dok je vrlo rano uočeno da trgovci s istoka donose epidemiju, često je do njihova izdvajanja iz društva došlo prekasno. U takvom stanju masovne histerije došlo je i do pomicanja nekih ustaljenih vrijednosti u društvu. Crkva polagano gubi svoj prestiž jer nije mogla zaustaviti apokaliptičnu epidemiju, a cvjetaju vjerski pokreti koji su željeli moć otkupljenja grijeha uzeti u svoje ruke. Osim toga, kao još jedna posljedica ogromne smrtnosti ljudi često se navodi i početak kraja feudalnog sustava, nije bilo dovoljno ljudi koji bi obrađivali poljoprivredna zemljišta te kmetovi dobivaju sve više privilegija. Crna smrt, iako stravična u svom razaranju, ipak je pripremila svijet za jedno novo razdoblje, što je uslijedilo u nastanku renesanse stoljeće kasnije.