20. je stoljeće obilježeno usponom totalitarnih režima u svijetu, a toga nije bila pošteđena ni Jugoslavija. Komunistička partija Jugoslavije učvrstila je svoj položaj nakon Drugog svjetskog rata, a na njezinom čelu pojavio se Josip Broz Tito, čovjek koji je svojom genijalnošću, hrabrošću i nepogrešivošću izveo Jugoslaviju na pravi put, obećavajući Jugoslavenima sretnije sutra – barem je tako to prikazivala jaka propaganda KPJ. Nakon rata lik i djelo Josipa Broza dobivali su sve veći značaj, a njegova se reputacija i popularnost izgradila zahvaljujući njegovanjem njegova kulta ličnosti. Titov kult ličnosti bio je jedan od važnih sastavnica onoga što čini Jugoslaviju kao državu, zapravo u jednom trenutku kao da je sam vođa postao važniji i prepoznatljiviji od zemlje koju predstavlja. Doista, Tito je bio ikona Jugoslavije u samoj državi, ali i u svijetu. Titov kult gradio se postupno pomoću mitova koji su pleli povezane priče između događaja koji su obilježavali razdoblje njegove vladavine (partizanska borba, sukob sa Staljinom, Pokret nesvrstanih, radničko samoupravljanje…). O njemu se učilo u školama, pjevalo u pjesmama te pisalo u knjigama, narod je svečanim obilježavanjem Dana mladosti slavio njegov rođendan te su mu se davale razne počasti. Sve je to on primao kao onaj koji je bio izabran od svih te je uspostavio karizmatičnu komunikaciju s narodom, a što je bila važna sastavnica njegove vlasti. Koliko je veliku reputaciju imao zahvaljujući snažnom kultu ličnosti govori nam činjenica da je surađivao s velikim svjetskim političarima, a još više nam o tome govori koliko se svjetskih državnika pojavilo na njegovu sprovodu 1980. Nakon Titova odlaska narod je žalio za njim, ali tijekom osamdesetih dolazi do slabljenja njegova kulta te razdvajanja republika unutar Jugoslavije.