Hrvatske zemlje nakon sklapanja Pacte convente 1102. godine dolaze pod upravu mađarskog kralja. U prvim desetljećima svoje vladavine mađarski vladari pokazali su kako nemaju namjeru vezati se čvršće za hrvatske zemlje, što su iskoristili Bizant i Venecija. S vremenom, vanjskopolitički događaji od mađarskih vladara zahtijevaju čvršće povezivanje s hrvatskim zemljama. Zbog toga Andrija II. (1205.-1235.). i Bela IV. (1235.-1270.) za vrijeme svoje vladavine darivaju posjede i povlastice kako bi oko sebe okupili sebi odane ljude. Vladavina Andrije II. u hrvatskim zemljama obilježena je slabljenjem središnje kraljeve moći zbog čestog angažmana u ratovima te zbog rasipanja novca čime se dodatno zaduživao. Kako bi podmirio prijevoz do Svete zemlje u V. križarskom ratu 1216. godine, Mlečanima je predao Zadar. Otpor plemstva doveo je do potpisivanja Zlatne bule 1222. godine, kojom je ograničio svoju vlast u korist nižeg i srednjeg plemstva u Ugarskoj i Slavoniji. Vladavinu Bele IV. obilježila je invazija Tatara zbog koje se kralj morao skloniti u Dalmaciju. Nakon odlaska Tatara Bela je počeo poticati stvaranje slobodnih kraljevskih gradova kojma je davao povlastice kako bi mu mogli poslužiti. Najrazvijeniji slobodni kraljevski grad bio je Gradec koji je svoj privilegij dobio 1242. godine Zlatnom bulom. Za vrijeme vladavine Andrije II. i Bele IV. hrvatskom stranom Kraljevstva u kraljevo ime upravljali su herceg i ban. Zbog konstantnih sukoba s Venecijom dolazi do gubitka gradova i otoka na hrvatskoj obali. Darivanje povlasticama imalo je za posljedicu uspon hrvatskih velikaških obitelji Kačića, Babonića, Frankapana i Šubića koji će si uzeti za pravo samostalno upravljanje pojedinim dijelovima Kraljevstva.