Osjetilo vida dominantno je ljudsko osjetilo putem kojega dobivamo 85 % informacija i temelj je kognitivnog, motoričkog, socijalnog i emocionalnog razvoja. Gubitkom vida nastaje određena neravnoteža u razvoju i funkcioniranju čovjeka. Oštećenje vida nije samo medicinski problem jer zahvaća cjelokupan razvoj i život pojedinca. Tijekom prilagodbe na oštećenje slijepe i slabovidne osobe stalno su izložene različitim psihološkim i socijalnim izazovima. Psihološki učinak oštećenja vida na razvoj osobnosti, pojam o sebi, samopoštovanje, odnose s drugima, obrazovanje, socijalnu inkluziju, zapošljavanje itd. ovisi o spletu mnogih varijabli: stupnju gubitka vida, dobi u kojoj je nastalo oštećenje, funkcionalnim obilježjima osoba, socijalnoj podršci, obrazovnim ustanovama, stavovima okoline i samoaktivnosti slijepe i slabovidne djece i odraslih osoba. Slijepe i slabovidne osobe kod kojih je oštećenje nastupilo kasnije u životu gube svoj identitet zdrave i funkcionalne osobe u odnosu na one koje su rođene slijepe. Osobe s oštećenjem vida često imaju manje socijalnih iskustava i manju socijalnu mrežu, zbog negativnih stavova i stereotipa prema osobama s invaliditetom, a zbog poteškoća u mobilnosti i orijentaciji teže im je sudjelovati u socijalnim događanjima i održavati odnose s drugim ljudima. Slijepe i slabovidne osobe koje pohađaju samo specijalne škole slabije su prilagođene, pa je nužna socijalna inkluzija od najranije dobi. U ovom radu prikazat ću neke od razvojnih procesa i kako kroz njih prolaze slijepi i slabovidni pojedinci, kako se nose sa svim tim promjenama te postoje li razlike između slijepih i slabovidnih pojedinaca te onih koji vide.