Indoeuropljani su još od antičkih vremena bili predmet fascinacije i intrige, a tajnovitost koja okružuje njihovo podrijetlo i ekspanziju bila je predmet diskusija kroz stoljeća. Iako danas gotovo polovica svjetske populacije govori jednim od indoeuropskih jezika, zagonetka njihova podrijetla i prajezika još uvijek nije u potpunosti razjašnjena. Zanimanje za istraživanjem Indoeuropljana poraslo je u 18. stoljeću kada su tadašnji istraživači uočili nevjerojatne sličnosti među jezicima daleke Azije i Europe, a koje se nikako nisu mogle pripisati slučajnosti. Uspoređivanjem različitih jezika Europe i Azije utvrđeno je da je jedino rješenje bilo u traženju zajedničkog prajezika kojeg je razvila određena populacija koja nije poznavala pismo. U odsutnosti arheoloških nalaza, težak zadatak istraživanja i rekonstruiranja praindoeuropske domovine, načina života, kulture, a prvenstveno jezika pao je na komparativne lingviste koji iz jezičnih svjedočanstava pokušavaju oživjeti praindoeuropsku kulturu i jezik. Danas je uspješno rekonstruiran dio praindoeuropskog vokabulara, a zahvaljujući poznavanju praindoeuropskog leksika, dobio se uvid i u djelić kulture koja se razvijala prije više od 6 tisuća godina. Zahvaljujući pripitomljenom konju i prijevozu kolima te svojoj ratničkoj prirodi, Indoeuropljani su se vrlo brzo proširili iz svojeg početnog područja, najvjerojatnije u Pontsko-kaspijskoj stepi, najprije u Anatoliju, a zatim po čitavoj Europi i velikom dijelu Azije, od Velike Britanije do krajnjeg istoka Azije i Indije. U svojim osvajanjima Indoeuropljani su nametnuli svoje jezike koji su se kroz vrijeme značajno izmijenili i evoluirali u razne dijalekte, no zadržali su određene karakteristike koje ih danas obilježavaju kao indoeuropske.