U ovom je završnom radu središnji predmet istraživanja jedan renesansni dramski književni žanr koji u znanstvenoj literaturi ima naziv dramska robinja. Riječ je o motivu zarobljene i oslobođene djevojke koji se pojavljuje u djelima starih hrvatskih pisaca (Džore Držića, Nikole Nalješkovića, Hanibala Lucića, Mavra Vetranovića). Rad je sedmerodijelno strukturiran. Nakon uvodnog dijela u kojemu se govori o bitnim značajkama hrvatskih dramskih robinja kao i o tome kako su književni povjesničari istraživali odakle je i na koji način motiv robinje stigao u našu književnost (neki smatraju da je motiv robinje nastao u narodnoj književnosti i da je preko nje došao u umjetnu književnost, drugi smatraju da motiv robinje potječe iz maskerata, zatim iz antičke književnosti, a neki smatraju da se može dovesti i u vezu s prikazivanjem moreški), slijedi interpretacija hrvatskih robinja (Novak, 1977: 20-23). Pjesma Džore Držića Čudan san određuje se u literaturi kao prva hrvatska dramska robinja (Novak, 1977: 28). U pjesmi se pojavljuje zaljubljeni mladić koji sanja zarobljenu vilu. Vila izgovara dugi monolog u kojemu se tuži i moli za spas. Na kraju pjesme mladić se probudi i govori da je ostao strah u njemu, da je protrnuo i moli Boga da taj san postane radostan. Vila je, dakle, u Džorinoj pjesmi smještena u prostor sna. Lucićeva Robinja je naša najpoznatija robinja u kojoj je prikazana zarobljena djevojka koju će osloboditi mladić Derenčin. Radnja završava njihovim vjenčanjem i slavljenjem Dubrovnika. Motiv robinje obradio je i Vetranović u maskerati Dvije robinjice, u pastorali Istorija od Dijane i u pastirskom prizoru Lovac i vila. U Dvije robinjice je kao i u prethodnim robinjama, prisutna tužaljka dviju robinjica zbog zatočenosti, koje mole Dubrovčane za spas. U Istoriji od Dijane prikazuje se borba između vile i Kupida. Vila je upala u Kupidovu mrežu i zaziva pomoć Dubrovnika. Satiri ju oslobađaju, a Dijana želi ubiti Kupida, ali zahvaljujući Merkuriju ostavlja ga na životu te ga kažnjava šibanjem. U Lovcu i vili govori se o zarobljenoj vili i „vlaščiću“ koji ju želi prodati u Dubrovniku. Potom vila iznosi tužaljku stvarnim kupcima i osloboditeljima, a na kraju ju lovac prodaje knezu koji se ne pojavljuje na sceni, nego samo u didaskalijama (Novak, 1977: 31). Nalješkovićeva Komedija III. određuje se kao naša posljednja robinja, odnosno antirobinja (Novak, 1977: 40-41). U prologu se nagovještava što će se dogoditi. Zatim vila iznosi tužaljku, ali se razlikuje od drugih robinja jer ona nije svezana dok izgovara tužaljku. Pojavljuju se satiri i mladići koji se sukobljavaju jer i jedni i drugi žele pridobiti vilu za sebe te se na kraju pojavljuje starac-sudac koji oslobađa vilu. U završnom se dijelu rada donose zaključne spoznaje o hrvatskim dramskim robinjama.