Psihopatija je psihološki konstrukt koji se istražuje više od dva stoljeća, ipak konsenzus oko samog pojma i prirode psihopatije, ali i njenih bazičnih osobina i dalje ne postoji. Teoretičari su predložili nekoliko različitih modela koji su do određene mjere povezani, ali su previše različiti da bi svi bili prihvaćeni. Prvu konceptualizaciju psihopatije napravio je Cleckley. Iz njegovog opisa Hare konstruira prvi upitnik za mjeru psihopatije što mu omogućava formiranje dvofaktorskog modela. Međutim, neki teoretičari su se oslanjali na trofaktorsko rješenje od kojih su najpoznatiji Cookeov i Michiev, Patrickov, Fowlesov i Kruegerov te Lilienfeldov i Andrewsev. Nadalje, Karpman dijeli psihopate na primarne i sekundarne, dok neki teoretičari zastupaju podjelu na uspješne i neuspješne. Postoje i određena biološka objašnjenja koja ukazuju na deficite u nekim regijama mozga. Također, Američka psihijatrijska udruga u DSM-u nudi svoj opis psihopatije te ga izjednačava s antisocijalnim poremećajem ličnosti. S obzirom na neriješeno pitanje oko modela psihopatije, postoji i debata oko toga koje su osobine ključne za psihopatiju. Primjerice neki teoretičari smatraju kako su psihopati visoko inteligenta skupina ljudi sa smanjenom razinom anksioznosti, koja iskazuje antisocijalna ponašanja te je generalno odvažna. Ipak, empirijski nalazi su kontradiktorni i ne postoji konsenzus oko ovih osobina. Još jedno važno pitanje je i priroda psihopatije. Istraživači sve više potvrđuju kako je ona dimenzionalan konstrukt, no to nije u potpunosti prihvaćeno. Možda bi bilo dobro osmisliti novi model koji bi obuhvatio sve navedene te ih uklopio u cjelinu.