Hannah Arendt (1906–1975) u djelu Vita Activa temelji svoje tumačenje otuđenja na podjeli ljudskih djelatnosti koje smješta u dva područja – privatno i javno. Privatno područje sadrži djelatnosti rada i proizvođenja koje su zadužene za očuvanje i unaprjeđenje kvalitete čovjekovog života. Javno područje predstavlja mjesto gdje pojedinci svojim djelovanjem brane vlastitu individualnost i pokušaju ostaviti trag na svijetu. U moderno doba se ova dva područja preklapaju pod utjecajem društva koje uništava pluralnost sa svojim zahtjevom zajedničkog interesa. Ovo pojedinca otuđuje od njegovog svijeta i tjera u područje intimnosti gdje se njegova individualnost poništava uslijed nedostatka javnog područja. Naime, kako bi se individualnost ostvarila, pojedinac ju mora izvesti u javnost gdje ju zajedničko iskustvo s ljudima potvrđuje i čini stvarnom. Osim što izaziva nezadovoljstvo zbog osjećaja beznačajnosti, ovakav poredak može imati destruktivne učinke te navesti čovjeka na tiraniju i zlo. Iz tog razloga, Arendt kritizira Marxovu vjeru u društvo kao carstvo slobode budući da je ono zapravo to što prema njoj ukida slobodu. Uz to, Arendt kritizira Marxovo tumačenje rada budući da ono ne čini razliku između rada i proizvodnje te tako, kada traži ukidanje rada, želi ukinuti i proizvođenje koje čovjeku omogućava napredak. Osim svjetskog, Arendt opisuje i zemaljsko otuđenje koje je rezultat svijesti o čovjekovoj trajnosti i nepovjerenju prema prirodi koje se rađa pod utjecajem brojnih otkrića na rubu novoga vijeka od kojih je najutjecajnija pojava kartezijanske sumnje. Zbog ovoga se moderno društvo potpuno usmjerilo prema cilju nadilaženja prirode koji pronalazi u svim granicama što mu ih postavlja život na Zemlji.