Abstract | David Hume, škotski filozof osamnaestog stoljeća, bavio se raznim temama u okviru svoje empirističke filozofije. Njegov veliki doprinos filozofiji dolazi dijelom i kao nastavak filozofije njegovih prethodnika, Lockea i Berkeleya, jer detaljnije razrađuje njihove filozofske pohode objašnjenja ideje i nepostojanja supstancije. U svojoj spoznajnoj teoriji postavlja iskustvo kao temelj, stoga svi sadržaji dostupni svijesti nastaju nakon iskustvene spoznaje. Iz osjetila dobivamo utiske, koji su pohranjeni u našem pamćenju u obliku jednostavnih ili složenih ideja, koje su sposobne stvoriti impresije refleksije. O uzročno-posljedičnoj vezi Hume isto tako govori iz horizonta iskustvene spoznaje, tvrdeći da jedino iz iskustva možemo dobiti znanje o tome koja će posljedica proizići iz kojeg uzroka, iako ni tada ne možemo tvrditi sa sigurnošću kakav će biti ishod, ali uzimamo naviku kao vodilju naših radnji. Osim spoznajne teorije, empirizam je našao mjesto i u Humeovoj etici, jer su osjećaji motivacija moralnih radnji, a ne teorijska utemeljenost moralnih zakona u ljudskom razumu. Uz to, podvrgnuo je metafiziku kritici dokazom neutemeljenosti njenih pojmova u iskustvu, odnosno postojanja materijalne i duhovne supstancije, kao i vlastitog identiteta, u stvarnosti. Uz kritiku metafizike, religija i postojanje čuda također su kritizirani. Hume u sklopu svojih spisa o religiji kritizira dokaze Božje opstojnosti, a posebice argument iz dizajna koji se, sagledavši iskustvo, ne može uzeti kao utemeljen. Glede čuda, kritika jednako tako leži u njihovoj nedokazivosti u iskustvu. |