Unatoč činjenici da su Hrvati malobrojan narod gledajući ukupan broj svjetskog stanovništva, njihova je povijest bogata već od samih početaka i doseljavanja u 7. stoljeću. Od početka su se morali boriti s drugim narodima kako bi obranili teritorij na kojem su se odlučili trajno nastaniti. Na taj način dolazili su tijekom stoljeća u doticaj s raznim narodima s kojima se dogodilo miješanje na jezičnoj i kulturološkoj razini. Jedan od naroda s kojima su Hrvati imali najviše kontakata su Mađari koji doseljavaju u Karpatski bazen tijekom 9. stoljeća. S Mađarima ih je povezao osam stoljeća dug zajednički život tijekom kojih su ta dva naroda bila u raznim političkim zajednicama. Duga povezanost rezultirala je intenzivnim jezičnim posuđivanjem s obje strane. Veći dio posuđenica izgubio se tijekom vremena, ali je jedan dio ušao u hrvatski standardni jezik i time ga obogatio. Zbog prevelike tipološke i genetske različitosti između hrvatskog i mađarskog jezika, hungarizmi su se u hrvatskom jeziku morali prilagoditi na fonološkoj, morfološkoj, ortografskoj i semantičkoj razini. Prodiranje hungarizama u hrvatski jezik odvijalo se u nekoliko valova tijekom zajedničke povijesti, ali nisu uvijek bili blagonaklono prihvaćeni. Na području uz granicu s Republikom Mađarskom, utjecaj mađarskog jezika ostao je najviše prisutan. Dugogodišnji jezični dodiri s Mađarima rezultirali su stranim sufiksima -uš, -oš (-aroš), -aš, -iš koji su postali sastavni dio morfologije hrvatskog jezika. Navedena činjenica, kao i usvojenost određenog broja hungarizama iz korpusa Hrvatskog enciklopedijskog rječnika i Velikog rječnika hrvatskog standardnog jezika u hrvatski standardni jezik, predmet su ovoga rada.