Sumerska civilizacija, koja svoje korijene vuče još od 4. tisućljeća prije Krista, jedna je od prvih visokih civilizacija koja je postavila kamen temeljac razvoju ostalih mezopotamskih kultura. Kompleksnost i veličina sumerske kulture najbolje se oslikava u religijskim poimanjima i običajima te mitološkim predajama. Od prvih doseljenika, Sumerani su bili opčinjeni prirodnim pojavama te prostranstvima vode i neba u kojima su nalazile, ljudskom oku skrivene, kozmičke sile. Njima su ubrzo počeli pridavati ljudske osobine te su one poprimale antropomorfni oblik. Iz ovih primitivnih sila počeo se razvijati vrlo kompleksan panteon. No, sama sumerska kultura nije bila u potpunosti autohtona. Naime, nalazivši se na vrlo turbulentnom području, pritisnutom priljevom raznih plemena, bilo je nemoguće da sumerska kultura opstane u izolaciji. Starosumerska država potpada pod vlast Akađana koji, osim što po prvi put ujedinjuju fragmentirane gradove-države, unificiraju sumersku religiju i postavljaju temelje daljnjem razvoju sumerskoga panteona, a samim time i mitologije. U neosumerskom razdoblju pod vladavinom treće urske dinastije dolazi do procvata, odnosno tzv. sumerskoga preporoda koji označava zlatno doba sumerske kulture. Tada se, pod semitskim utjecajem, u potpunosti kristaliziraju sumerska vjerovanja, obredi, svetkovine i brojna božanstva. Bogovi sada u svakom pogledu poprimaju ljudska obilježja, a stvaraju se i brojni mitovi poput onoga o silasku božice Inane u podzemlje ili stvaranju svemira. Također dolazi i do procvata u književnom stvaralaštvu, čiji se najbolji uspijeh očituje u poznatom epu o Gilgamešu. Razrađuje se kompleksan panteon koji će postati temeljem za buduće narode koji će nastaniti ovo područje današnjeg Iraka i preuzeti glavninu sumerske kulture.