Samoregulacija se pokazala jednom od najvažnijih vještina koje pojedinac može razviti jer vodi brojnim pozitivnim ishodima. Stoga, brojni autori nastojali su otkriti što potpomaže razvoj samoregulacije. Ovaj rad bavi se utjecajem motivacije na samoregulaciju i to kroz implicitne teorije koje pojedinci imaju o vlastitim sposobnostima. Implicitna teorija ili mentalni sklop je skup vjerovanja koja se odnose na to jesu li osobni atributi, poput inteligencije, promjenjivi. Inkrementalna teorija ili razvojni mentalni sklop je uvjerenje da jesu promjenjivi, a teorija entiteta ili fiksni mentalni sklop da nisu. Te implicitne teorije su se prvo pojavile u istraživanjima dječjeg doživljavanja neuspjeha. Pretpostavilo se da je u podlozi tih razlika postavljanje različitih ciljeva koji se vezuju uz različitu implicitnu teoriju. S jedne strane, oni koji se priklanjaju teoriji entiteta usvajaju ciljeve vezane uz izvedbu, dok oni koji se priklanjaju inkrementalnoj teoriji usvajaju ciljeve vezane uz ovladavanje. Te vrste ciljeva se mogu podijeliti i s obzirom na pristupanje ili izbjegavanje. Pokazalo se da oni koji usvajaju ciljeve vezane uz pristupanje ovladavanju imaju pozitivnije ishode i ulažu više samoregulacijskih napora uslijed neuspjeha. Pokazalo se i da je kroz intervencije moguće usvojiti razvojni mentalni sklop o sposobnosti za samoregulaciju, kao i da to potiče vjerovanje pojedinca da su ulaganje truda i mentalni napor korisni jer tako razvijaju svoju samoregulaciju. Zbog toga, takvi pojedinci su uporniji i manje izbjegavaju ulaganje truda. Buduća istraživanja trebala bi se fokusirati na ispitivanje dugoročnih utjecaja takvih intervencija, po mogućnosti u što ranijoj dobi prije nego djeca kroz vanjske utjecaje usvoje fiksni mentalni sklop.