Ksaver Šandor Gjalski rođen je u Gredicama kraj Zaboka na obiteljskom imanju u Zagorju, 26. listopada 1854. godine. Pravo ime mu je Ljubomil Tito Josip Franjo Babić. Pseudonim Ksaver Šandor Gjalski preuzeo je 1884. od oca majke Helene, Franje Ksavera Šandora Gjalskoga. Iako se s književnopovijesnoga stajališta može smatrati realistom, njegovo književno stvaranje obilježava i niz tendencija koje sežu od kasnoga romantizma do modernizma. Ciklus Ksavera Šandora Gjalskog možemo protumačiti kao sud koji svojim zakonima plete mrežu u koju upliće ljudski indivuduum te ga naposlijetku steže smrtonosnim zagrljajem. Prema tome, san je bitna spojnica između realnog i irealnog kod Gjalskog. Njegovi prozni tekstovi ukazuju na varijabilnost poetičke paradigme: od težnje za društveno-povijesnim oblikovanjem dinamike, primjerice Pod starimi krovovi, preko modernističkog tematiziranja tragizma sofisticiranog pojedinca, koji vlastitu egzistenciju ostvaruje razlikujući se od milieua kojemu pripada, u primjeru Janka Borislavića i Radmilovića te do skretanja u prostore fantastičnoga modela, koje je vidljvo u prozama San doktora Mišića, Anđeo te Notturno. Arhetipski motivi rođenja i smrti koji sadržavaju okultno i mistično kod Sna doktora Mišića, Anđela i Noturna su ti koji naglašavaju odstupanje od realističke poetičke matrice koja predstavlja njegov raniji rad. Ovaj će se završni rad baviti snom u psihološkom smislu i to će se provesti kroz djela Janko Borislavić, Ljubav lajtnanta Milića, San doktora Mišića te pripovijetci Na groblju. Suprotno tome, san kao cilj provest će se kroz djela U noći i Pod starim krovovima. Te će analize prikazati kako proročanski sni i izvanredna želja za napretkom mogu dovesti do potpunog razočaranja i propadanja osobe.