U radu se analizira život korejskoga kralja Sejonga Velikog (15. svibnja 1397. – 8. travnja 1450). Vladao je Korejom od 1418. do 1450. kao četvrti kralj dinastije Joseon (Choson) koja će vladati idućih 500 godina, te je bio jedan od samo dva kralja u korejskoj povijesti koji se nazivaju “Velikim”. Kao treći sin Taejonga, Sejongov uspon na prijestolje bio je neočekivan. Na prijestolje dolazi vlastitom zaslugom, a ne prvorodstvom – prema konfucijskom učenju kojeg će primjenjivati za vrijeme svoje čitave vladavine. Sejong je vladao i pisao zakone u skladu s konfucijanskim idealima. Smatrao je da zakoni moraju odgovarati volji i uvjerenju naroda, da ih treba slijediti kralj, kao i narod i da se oni ne mogu mijenjati ili ukidati bez odgovarajuće rasprave. Na tragu tog učenja riješio je mnoge probleme u zemlji koji su patili siromašan narod. Veliku pažnju posvećivao je obrazovanju.Vjerovao je da svatko ima pravo učiti, što je bio njegov krajnji cilj u poboljšanju nacije, obrazovanja i životnog standarda. Na početku svoje vladavine osnovao je državni istraživački institut, Dvoranu dostojnih (Chiphyonjon), gdje se okružio talentiranim službenicima, koji su bili poticani na provođenje različitih istraživačkih aktivnosti potrebnih za intelektualni procvat monarhije. Tako je postavljeno novo učenje za poboljšanje i kvalitetu vlasti. Njegovo najveće postignuće bilo je stvaranje hangula (korejskog pisma), osim toga njegovo ulaganje i poticaj u poljima znanosti, tehnologije, književnosti i medicine imalo je velik utjecaj na Koreju i Korejce.