Cilj je ovog završnog rada prikazati značenje i doprinos neologizama u kontekstu leksikografskog rada Bogoslava Šuleka. Neologizmi se u jeziku javljaju iz brojnih razloga: komunikacije, potrebe za imenovanjem novina te raznih povijesnih, društvenih i političkih čimbenika. Ono što ih čini posebnim tvorevinama jest element novog i neuobičajenog. Čim to obilježje nestane iz opisa određene riječi, ona gubi status novotvorenice i ulazi u aktivan leksik. Prije toga, svaka riječ mora premostiti brojne prepreke, koje najviše postavljaju protivnici neologizama. S takvim protivnicima susretao se i Bogoslav Šulek, no njegove riječi nisu izgubile svoj značaj i zadržale su se u našem jeziku. Prvi je rječnik kojim se Šulek proslavio Njemačko-hrvatski rječnik, koji izlazi 1860. godine, nakon pada apsolutizma. Naime, to je bilo doba koje je tražilo takve priručnike zbog naglog uvođenja hrvatskog jezika u školstvo, sudstvo i opći život. U njemu postavlja temelje znanstvenog nazivlja, koje nadograđuje u svojem Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja, u koji uvrštava i francusku i englesku terminologiju. Od prvotne namjere pisanja do samog tiskanja djela prošlo je puno vremena te je rječnik bio nestrpljivo iščekivan. Kao što se može zaključiti, Šulek ni ovaj put nije razočarao svojim radom. Upravo suprotno, njime je zaslužio titulu oca hrvatske znanstvene terminologije. Rječnik koji je trebao biti znatno manje opsežan i kolektivno djelo odbora, ostao je potpisan od strane samo jednog istinskog autora, koji je to djelo proširio na sve načine i stvorio jedan od najvrsnijih rječnika znanstvenog nazivlja u povijesti hrvatske leksikografije.