Alojzije Stepinac, rođen 8. svibnja u Brezariću, imao je zanimljiv životni put. Nakon osnovnog obrazovanja odlazi u Nadbiskupski orfanotorij koji napušta zbog služenja austro-ugarskoj vojsci. Nakon što je demobiliziran vraća se u domovinu i nakon dugo razmišljanja odlučuje ponovno krenuti svećeničkim putem. Za svećenika je zaređen 1930. godine, Nadbiskup Antun Bauer ga imenuje nadbiskupom koadjutorom, a nakon Bauerove smrti preuzima ulogu zagrebačkog nadbiskupa. Tu ulogu je preuzeo u teškim vremenima za Katoličku crkvu. Morao se suočiti s teškom komunističkom vlašću. Bio je uhićen neposredno pred Titov dolazak u Zagreb, no ubrzo je pušten. Nije htio pristati na odvajanje Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice, što je bila Titova želja. Stepinac je sazvao Biskupsku konferenciju na kojoj je donesena poslanica kojom se osuđuju postupci partizanskog pokreta. Biskupi su oštro prosvjedovali protiv ubijanja katoličkih svećenika i vjernika. Stepinac se nekoliko puta susreo s Titom i naglasio kako bi se sve poteškoće mogle prebroditi uz obostranu volju, ali sastanci nisu urodili plodom. Stepinac nije želio podložiti Crkvu državi. Zbog toga je uhićen i odveden na sud. Nadbiskup i njegovi branitelji su bili ograničeni u svakom smislu. Cijeli proces suđenja je bio montiran. Velik broj svjedoka bio je zabranjen. Mnogi dokumenti, koji su išli u Stepinčevu korist, također su bili zabranjeni. Nadbiskup je dobio priliku izreći svoju završnu riječ četvrti dan rasprave. Posljednjeg dana suđenja saslušani su i nadbiskupovi branitelji, no nisu ga uspjeli obraniti. Nadbiskup je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 16 godina koju je morao izvršiti u Lepoglavi. Nakon 5 godina služenja zatvorske kazne, puštaju ga na uvjetni otpust u Krašić gdje umire 1960.