O položaju žena u Osmanskom Carstvu nemoguće je govoriti bez analiziranja osmanskog harema, u kojem su žene imale velik utjecaj i moć. Najviše su svoju moć pokazale za vladavine sultana Ahmeda I., kada do izražaja dolazi njegova supruga, sultanija Kösem. Harem je premješten u palaču Topkapı u 17. stoljeću, a do tog je vremena palača bila mjesto gdje su sultani boravili tijekom dana i uglavnom su se ondje nalazile službene kancelarije. Stanovnici harema bili su valide sultan, odnosno majka sultana, konkubine, princeze, novopridošle robinje i eunusi koji su ih nadzirali. Robinje su se prodavale na Esir Pazaru, odnosno Trgu roblja, kamo su često stizale kao ratni plijen. Njihova je cijena ovisila o boji kože, godinama i o tome jesu li bile djevice. Često su ih kupovali bogati gospodari, a bilo je slučajeva kada su ih i seksualno iskorištavali. S druge strane, osmanske žene koje nisu bile dio osmanskog dvora živjele su teško. Brakovi su većinom bili unaprijed dogovoreni, a muškarci i žene stupali su u njih veoma mladi. Islam je bio naklonjeniji muškarcima jer su mogli oženiti četiri žene koje nisu morale biti muslimanke, a žene su se morale udati za muslimana. Mjesto gdje su se većinom okupljale, bili su hamami, javne kupelji, u kojima se razgovaralo i razonodilo. Žene su cijeli svoj život provodile u kući, brinući se za djecu i čistoću te slušajući supruga. Po pitanju razvoda, žena je bila u težem položaju jer se nije mogla lako rastati od supruga. Odnos između muškaraca i žena u Osmanskom Carstvu bio je uvjetovan patrijarhatom, odnosno time što je muškarac bio glava obitelji, a žena je bila ta koja ga je morala slušati.