Uspoređujući pokazatelje znanja, srednjoškolci azijskih zemalja poput Japana, Kine i Južne Koreje daleko nadmašuju ostatak svijeta (Kim, 2021). Pretpostavlja se da se značajno odstupanje u testovnim rezultatima pojedinih azijskih zemalja može pripisati kulturalnoj dimenziji individualizam-kolektivizam. Pri proučavanju utjecaja kolektivizma na školsko postignuće i posvećenost školi važno je uzeti u obzir koncept motivacije. Stoga, ovaj rad prikazuje podrijetlo motivacije za školskim postignućem srednjoškolaca u kolektivističkim kulturama te uspoređuje teorije ciljeva i njihovu primjenu. Motivacija za postignućem jest multidimenzionalni konstrukt (Reeve, 2014). Izražena potreba za postignućem azijskih srednjoškolaca ukorijenjena je u kulturi i konfucijskoj dogmi koje se odražavaju u socijalizacijskim procesima i roditeljskom stilu (Chao, 1994). Time, nuklearna zajednica djeteta kultivira okolnosti koje uključuju i zadovoljavaju potrebu za postignućem, poput umjereno teških zadataka i natjecanja (McClelland, 1985; prema Reeve, 2014). Takva snažna socijalna potreba za postignućem može usmjeriti učenika usvajanje ciljeva vezane za izvedbu (Elliot i Dweck, 1988). Poznata podjela ciljeva na ciljeve vezane uz izvedbu i ovladavanjem zadatkom dobiva novo značenje u kolektivističkom kontekstu jer se te dvije vrste ciljeva međusobno ne isključuju (King, McInerney i Watkins, 2012). Nemogućnost potpune primjene teorije ciljeva postignuća i neusklađeni nalazi, zahtijevaju proširivanje trenutne paradigme ciljeva. Posljedično tome, edukacijski psiholozi objašnjavaju motiviranost srednjoškolaca kolektivizma pomoću dva modela socijalnih ciljeva; (1) motivacija orijentirana prema socijalnom postignuću (Yu i Yang, 1994) i (2) petfaktorska struktura socijalnih ciljeva (Dowson i McInerney, 2004). Također, osobne implicitne teorije mogu pridonijeti visokoj školskoj posvećenosti azijskih srednjoškolaca. U kolektivističkom obrazovnom sistemu, školsko se postignuće često pripisuje posvećenosti, trudu i naporu (Haimovitz i Dweck, 2017).