Miroslav Krleža u svojoj je početnoj, ekspresionističkoj fazi postavio temeljne problematike kojima će se baviti kroz cijeli svoj književni i publicistički rad (pitanje smisla umjetnosti u materijalističkom društvu, razum i umjetnost nasuprot nagonskog, pitanje ideologije i apsolutne istine). Njegova je ekspresionistička dramska poetika isprva dočekana poprilično negativnim kritikama, s jedne strane zbog iznimne tehničke i scenske zahtjevnosti njegovih ranih drama, ali i na udaru kritike našao se i zbog svojih političkih stavova te su časopisi u kojima je objavljivao i koje je uređivao bili zabranjivani baš zbog političkih razloga. Značajan dio Krležine ekspresionističke faze čine poetske drame tzv. genijskog ciklusa, koji čine drame Legenda, Kristofor Kolumbo i Michelangelo, a elementi groteske najsnažnije su ostvareni likom Sjene / Nepoznatog. U tim se dramama oslanja na zapadnoeuropsku književnu tradiciju i vizionarske figure iznimnih pojedinaca, čiji su unutarnji sukobi ujedno i osnova za dramski sukob između tragičnih genija i njihovih „sjena“. Iako se Krleža javno obrušio i na vlastitu ekspresionističku dramsku poetiku, ona svakako zaslužuje objektivnu analizu, odnosno analizu oslobođenu ideoloških predrasuda i analizu usmjerenu prije svega na estetsku vrijednost analiziranih drama, a ne na autora kao empirijsku pojavu. Promatrajući drame genijskog ciklusa unutar hrvatske, ali ujedno i svjetske književnosti, može se zaključiti kako je Krleža već u ranoj fazi bio iznimno inovativan autor, s tim da je i rana faza estetski ravnopravna njegovoj „zrelijoj“ fazi.