Najveće dvije svjetske monoteističke religije kršćanstvo i islam širile su se iz Bliskog istoka trgovinom, misionarstvom, selidbom stanovništva i ratovima. Kršćanstvo se u vrijeme Rimskoga Carstva rasprostiralo cijelim njegovim područjem, a to je gotovo čitava Europa (izuzev njenog sjevera), Bliski istok i Sjeverna Afrika. Nakon raspada Rimskog Carstva i jačanjem Bizantskog, kršćanstvo je napredovalo i u kulturno-ekonomskom smislu. Međutim, do podsaharske Afrike tj. „crne Afrike“, osim Etiopije, nije došlo sve do kasnog srednjeg vijeka kada su europski istraživači počeli otkrivati unutrašnjost tog nepoznatog kontinenta. Od 7. stoljeća, islamsko širenje obuhvaćalo je Mezopotamiju, Arapski poluotok i Sjevernu Afriku, a početkom 8. stoljeća nezaustavljivo se počelo širiti podsaharskom Afrikom. Stanovništvo podsaharske Afrike prakticiralo je svoje tradicionalne afričke religije nakon kojih je prihvaćalo monoteističke. Bitno je naglasiti da su uprave te religije, kršćanstvo i islam, svojim širenjem i sposobnostima misionara utjecale na daljnji razvoj povijesti Afrike. S druge strane, za vrijeme vladavine poznatih arapskih dinastija, Omejida (661. – 750. i 929. – 1031.) i Abasida (750. – 1517.), islam je doživio svoj prvi duhovni i politički vrhunac od početka svog nastanka na području Arapskog poluotoka, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Jedan od čimbenika bržeg i ranijeg širenja islama u duboku unutrašnjost Afrike može zahvaliti svojoj teološkoj jednostavnosti. Obje religije snažno su utjecale na razvoj afričkih naroda, a posebno na podsaharsku Afriku.