Predmet su ovoga diplomskoga rada izabrani programatski tekstovi hrvatske književne protoavangarde i avangarde, koji su nastajali tijekom prvih desetljeća prošloga stoljeća te pomno razrađenim idejama autora uvelike obilježili hrvatsku književnost uopće. Sadržaj rada čine početna poglavlja »Avangarda« i »Hrvatska književna avangarda« koja iznose opće karakteristike i odrednice razdoblja avangarde u odnosu na europsku i hrvatsku književnost, koje su interferirale s književnim poetikama te šesnaest poglavlja koja tumače pojedinačne autorske koncepcije avangardne književnosti i umjetnosti uopće - Antun Gustav Matoš, Vladimir Čerina, Janko Polić Kamov, Tito Strozzi, Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža, August Cesarec, Virgil Poljanski, Ljubomir Micić, Dragan Aleksić, Augustin Tin Ujević, Josip Kulundžić i Kalman Mesarić. U tim je manifestima prvenstveno naglasak na izricanju potrebe za promjenama, i to novinama u književnosti, kazalištu te društvu uopće, za novim estetičkim, etičkim i sociokulturnim principima. Kritika, odnosno izrazito negodovanje spram dotadašnje domaće književnosti sadržajem je mnogih programatskih tekstova, stoga je i taj aspekt problematike istraživanjem pozornije obuhvaćen. Zaključno se iz predmetnoga korpusa ekstrahiraju uporišna mjesta avangardnih autorskih koncepcija, razmatra se njihov odnos s europskim avangardnim tijekovima te se komentira njihova interferencija s književnim korpusom i utjecaj na oblikovanje nove avangardne estetike, novog odnosa prema zbilji, kulturi i društvu.